U graničnim predjelima (ciklus pjesama)

Još jedna ženska pjesma

 

Otkako se pojavljuju

prvi znaci starenja

izbjegavam svoje tijelo

kraće se zadržavam pod tušem

ne želim riskirati sa

gljivicama i bakterijama

na gradskim bazenima

ne družim se previše s ogledalom

ni pred izlazak za Novu godinu

 

znam da jednoj savremenoj

obrazovanoj ženi

ne priliči poklanjati pažnju

takvim banalnostima

bolje bi joj bilo

njuškati za novim knjigama

iz filozofije, kulturnih studija, psihoanalize

dogovarati konstruktivna druženja

osvrtati se kritički na maliciozne pojave

u društvu

 

I na druge kvalitetne načine

izbjegavati svoje

tijelo.

 

 

Srodni

 

Dugo smo se tražili.

Tako barem volimo jedno drugo uvjeravati.

Svi oni i one prije nas bili su pogrešni.

Mi smo tražili – nas.

 

Sada

moram ti objašnjavati

zašto nekada ništa ne želim.

Zašto se danima ne okupam.

Zašto se noću ispovijedam cigaretama.

Zašto me često ni ljubav ne pokreće.

 

Ne mogu ti odati tu vrstu boli

jer bi nas progutala.

 

A srodni smo.

 

 

 

Noć za nestvarno

 

Imamo sve igračke neophodne

za dugu noć osuđenu na dodirivanje iznutra

 

Stanjuješ mi kožu sve dok

srčano drhturenje ne postane

jedini zvuk u koji utone i sama noć

 

Sutradan posjećujem groblje

i porama pomno upijam stvarnost

 

Sve ono čega nema među nama.

 

 

 

Život bez nježnosti

 

Kada smo je iznevjerili, gdje smo je zaboravili,

Zašto nas je odbacila, kako smo je povrijedili,

tako nepopravljivo ljudski pogriješili, pitam se

da li je bolesnu mladu ženu

povremeno osvjetljavala

da li je u njen život makar

provirivala ta sveta, krhka

Nježnost

da li je neko utiskivao usne

u njeno lice i obećavao

da će biti uvijek uz nju

kada se kasnije raspadala na postelji

svete nježnosti nije bilo da je prigrli

ili je nikada nije ni upoznala

pa je samoća pred kraj

djelovala pitomije

 

Kako zavesti, kako zadržati nježnost,

osvojiti je tako da ostane,

da uzvrati, daruje najbolje od sebe

u sadašnjem vremenu takvom

da ga samo ona može spasiti

 

 

 

Niko nas neće pamtiti

 

Otprilike deset godina smo izgubili

nama su prošle bez naročitih promjena

pomno smo skraćivali svoje trajanje

(svako na svoj način)

u međuvremenu

zavladali su ajfoni, organska hrana,

djeca su stradala po tramvajima,

djevojčice su počele zlostavljati

djevojčice

 

Rodila su se djeca naših prijatelja

 

Naša ljubav se rastočila na tužnim dječijim

licima, u njihovim vlažnim prstima,

u bezgraničnim mogućnostima ajfona

u surovim noćnim aritmijama

u kojima strasno i stresno

u nedostajanju

sagorijevamo

 

Više je nema ni u slučaju bolesti, ni gladi

ni nedostatku krova nad glavom

 

Ta naša ljubav

kako se samo osramotila pred svijetom

a umišljala je duboko vjerovala

da je drugačija

 

 

kako se bol razliježe

 

Dubokim akordima razbija

zgrušanu bol u grudnom košu

ujutro na bijelim

predvečer na crnim tipkama

uvježbava ratni tango

povremeno podigne poklopac

onda se bol razlije

kao rekvijem za umirući grad

nasloni glavu na stalak

note šapuću lento miluje

neumorno sedamdesetisedam nerava

tješi razmekšanim zglobovima

zrak zagušen sirenama

do sutra do malo kasnije

do narednog trenutka

neizvjesno je

 

 

 

Rakova invazija

 

Moju prijateljicu

prijateljicu moje majke

sestru moga prijatelja

poznanicu moje prijateljice

progutala je i svakog

čovjeka kog još ne poznajem

čini se guta ova bolest

nezasita i nemilosrdna

nabujala u pravu pošast

nabubrila i poprimila težak miris

od ljudskih iznutrica

 

Ovo će se vrijeme pamtiti kao rakova invazija

O uzrocima se već prestalo raspravljati

Rat, zračenje, konzerve i keksi iz Vijetnama

loša ishrana, stres, pad imuniteta,

pa i Hirošima i Nagasaki

 

Ko zna koliko još ljudi ne osjeća

njegovu invaziju u arterijama

jer on se umiljato razgranava

nečujno i nježno sve dok

ne postane kasno

 

 

6,342 total views, 7 views today

Komentariši